Djelo arhitekta Smiljana Radića uglavnom podrazumijeva višestruka čitanja. Ona su, dakle, dvosmislena. Imaju li polisemična obilježja kao umjetnička djela? Ili se pak radi o nejasnim, zbunjujućim i proturječnim djelima u maniri postmodernističkih tekstova? Je li moguće ekstrahirati arhitektove ključne ideje iz samo jednog djela ili je nužno iscrtati trasu? Ta se pitanja javljaju kada se bavimo Kućom Prizma, jednim od najrecentnijih projekata Smiljana Radića.
Kuća Prizma malen je stambeni ansambl koji uključuje jedinstvenu platformu na koju su smještena dva pravilno oblikovana solida toliko zatvorenih formi da se čini da im se nema što dodati. Ovdje ne postoji proturječje niti zbrka, moguće je ostvarenje bez riječi, ali ne radi se o lekorbizjeovskom zadovoljstvu, hermetičnoj i  neizrecivoj boîte à miracles, radi se o kući. Ova tvrdnja nema namjeru dovesti u pitanje prezentirani objekt i arhitektonsko djelo, ustvari, kuća izgleda kao kuća i svi njeni prikazi to potvrđuju. Tekst možda može doprinijeti kada ne nastoji ponavljati (očito), nego preoznačiti, postupkom otuđenja ili defamilijarizacije, kako ih definira teoretičar Viktor Shklovski. Međutim, moguće je i čitanje koje ne traži dvosmislenost niti koherentnost (je li opravdano pitati u vezi čega?), nego želi detektirati priče, one općenite i one autobiografske, u maniri Alda Rossija, naročito kada Radić koristi citate ili otkriva tragove pokazujući nam da govorimo s nekime, imajući na umu čin defamilijarizacije. Tako analizirajući Kuću Prizma japanskog arhitekta Kazua Shinohare iz 1974., u prefekturi Yamanashi, Smiljan Radic koristi palimpsest: …smanjio sam njezinu dužinu s 10,80 na 7,20 metara. Tako Kuća Prizma ispred vulkana Llaima u Čileu predstavlja isječak kocke, nalikuje na Shinoharin ideal koji se može naslutiti iz fotografskih snimaka, i odmiče se od realnosti Kuće Prizma sagrađene u Japanu tako što ustvari predstavlja samo izgradnju njezina fotografiranog djelića. Na taj je način Shinoharina kuća predmet korekcije – iako bi se bogovi mogli naljutiti, rekao je Radić u posveti japanskom majstoru koji nastavlja oduševljavati i 45 godina nakon gradnje projekta; nema naznaka da je Shinohara namjeravao napraviti kocku, jer da je htio, napravio bi tako.